izbornik zatvori izbornik

Kotor – katedrala

Sveti Tripun i njegova katedrala

… primoque occurrit ibi ingens Maiestas Templi Phrygio sacrata Tryphoni

… tu prvi je redom i velik se gordi veličanstveni hram posvećen Tripunu frigijskom

Sveta misa : nedjeljom u 10,00 sati

Ivan Bona Boliza

(1520. – 1570.)

Descriptio Ascriviensis urbis

Tamo gdje se lovćenski masiv susreće s Jadranskim morem, stiješnjen između dva izvora, Škurde i Gurdića, opasan moćnim zidinama, jer je prečesto bio meta brojnih pljačkaša i osvajača, sakrio se grad Kotor. Veoma rano Boka Kotorska je došla u dodir s kršćanstvom. Apostol naroda, sv. Pavao, u poslanici Rimljanima (Rim 15,19), ove prostore spominje kao Ilirik, a u drugoj poslanici Timoteju (2 Tim 4,10), kao Dalmaciju. Povezanost Ilirika s rimskom Crkvom išla je preko Soluna gdje je već u prvim stoljećima kršćanstva stolovao papinski vikar koji se još na VI. ekumenskom saboru 681. godine potpisuje kao Vikar Rimskog Pape (Vicarius Romani Pontificis). Već je u starokršćansko doba (V. st.) Kotor postao biskupsko sjedište i time stekao status srednjovjekovnog europskog grada (civitas). Prvi mu je poznati biskup Paulus bio učesnik Kalcedonskog koncila 451.godine, a Ivan, drugog Nicejskog 787. godine. Do XI. stoljeća postoji sačuvan fragmentarni popis kotorskih biskupa, a od godine 1090. do danas sačuvan je potpuni popis. Ovaj popis započinje s imenom biskupa Grimoalda čiji se Liber Pontificalis (liturgijska knjiga) danas čuva u Lenjingradu. Ova liturgijska knjiga jedan je od izvora koji nam potvrđuju da je Kotor i poslije velikog raskola (1054.) ostao pod jurisdikcijom rimskog (zapadnog) patrijarhata. U početku je kotorska starokršćanska biskupska katedra bila podložna solinskom, odnosno splitskom Metropoliti. Kraće vrijeme Kotor priznaje dukljanskog, odnosno barskog, pa dubrovačkog Metropolitu. Od godine 1172. pa sve do godine 1828. Kotor je u sastavu Metropolije talijanskog grada Barija. Od godine 1828. do 1932. Kotor je sufragan zadarskog Metropolite. Neko vrijeme je direktno podvrgnut Sv. Stolici, a od 1969. godine ponovno je u sastavu Splitske crkvene pokrajine.

U XIII. i XIV. stoljeću granice su kotorske biskupije dopirale do Dunava. Prizren, Janjevo, Novo Brdo, Brskovo, Golubac, Brvenik, Plana, Mačva, Trepča, Trgovište i Beograd bili su tada pod upravom kotorskog biskupa. U granicama Kotorske biskupije danas se nalaze i starokršćanska biskupska sjedišta Risan i Budva.

Prvi poznati risanski biskup Sebastijan spominje se u pismima Pape Grgura Velikog 591. i 595. godine. Zadnji je risanski biskup bio kotorski franjevac Antun Pasquali 1540. godine. Za risanskog biskupa imenovao ga je Papa Sixto V. koji je bio porijeklom iz Boke. Granice ove biskupije zauzimale su i dobar dio risanskog zaleđa. Znamenitoj benediktinskoj opatiji sv. Jurja kraj Perasta, još su početkom XVIII. st. stanovnici Grahova plaćali godišnji doprinos u maslu.

Prvi se put budvanski biskup spominje u IX. stoljeću kao sufragan dukljanske Metropolije. Zadnji je biskup u Budvi bio Antun Civrela 1570. godine. Godine 1828. ukinuta je budvanska biskupija a njen teritorij koji je obuhvaćao osim grada Budve, Maine, Braiće, Paštroviće i dio Grblja, pripojen je godine 1830. Kotorskoj biskupiji.

Od 13. siječnja 809. godine Kotor čuva zemne ostatke svetoga Tripuna mučenika čiji je kult osobito u srednjem vijeku bio veoma raširen kako na istoku tako i na zapadu. Najstarije crkve u čast ovog mučenika podigli su u VI. stoljeću u Carigradu imperatori Justinijan i Justin I. Ove dvije bazilike spominje u svom djelu “De Aedificiis” istoričar Prokopije (500. – 565.). I u Rimu su bile podignute dvije crkve u čast sv. Tripuna. Jedna je posvećena 961. (S. Trifone in Posterula) za vrijeme Pape Ivana XII., a druga je iz godine 1113. (Piazza Fiammetta).

U Kotoru je prvu crkvu u čast sv. Tripuna podigao kotorski građanin Andrea Saracenis početkom IX. stoljeća. Kotor se tada (791. – 812.) zajedno sa gradovima Dalmacije (Krk, Osor, Rab, Trogir, Split i Dubrovnik) nalazio u okviru franačke države. To je vrijeme kada u Zadar dolaze moći sv. Stošije, u Rovinj sv. Eufemije, a u Veneciju sv. Zaharije. Nešto kasnije (972.) u Dubrovnik moći sv. Vlaha (Blasius). Ovim prenosima svetih moćiju Bizant je želio da značajne centre istočno-jadranske obale, koji su često puta samo nominalno priznavali njegovu vlast, što čvršće politički veže za Carigrad. Crkvu Andrea Saracenisa spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u znamenitom djelu: “O upravljanju carstvom” (De Administrando Imperio) nastalom u prvoj polovini X. stoljeća. Godine 1840. otkrivena je uz sjeverni zid katedrale grobnica (sarkofag) Andrea Saracenisa i žene mu Marije sa natpisom iz IX. stoljeća. Sarkofag se danas nalazi s desne strane glavnog ulaza u katedralu. Ostaci prvobitne crkve sv. Tripuna nađeni su prilikom arheoloških istraživanja 1987. a nalaze se dijelom u sakristiji a dijelom u ulici između sakristije i biskupije. Radi se o građevini centralne osnove tipa martirija veličine 13,75×10,5m.

Katedrala svetog Tripuna

Od brojnih kotorskih katoličkih crkava kojih je još u drugoj polovini XVIII. stoljeća uz 7 samostana (4 muška i 3 ženska) bilo 30 – veličinom,ljepotom i drevnošću ističe se katedrala sv. Tripuna. Prva je po starini među monumentalnim katedralama istočno-jadranske obale. Smještena je na jednom od glavnih kotorskih trgova na kojem se odvijao cjelokupni društveni život srednjovjekovne kotorske komune. Do godine 1361. na tom se trgu sazivao zbor svih građana. Ponekad je, kako to 1387. i 1388. godine bilježi kotorski Statut, kotorsko Veliko vijeće zasijedalo i u samoj Katedrali. Pod njenim trijemom ili ispod gradske lođe zasijedao je crkveni i civilni sud a uz zvuke tambura i trube oglašavale sudske i upravne odluke. Tu je bilo smješteno sjedište duhovne i civilne vlasti. Nedjeljom se na trgu održavao poznati kotorski pazar kojega je biskup Marin Contareno, jer je smetao crkvenim obredima, 1443. godine izmjestio sa trga i prenio u subotu. Tako se zadržalo do danas. Za vrijeme biskupa Vicencija Bucchia, oko godine 1636. na mjestu gdje se danas nalazi istorijski arhiv općina je započela gradnju jedne lođe. Budući da je zemljište bilo crkveno, kotorska komuna je bila dužna da svake godine uoči blagdana sv. Tripuna kotorskom biskupu pokloni jednu vrstu torte (marzipan) u težini od 4 libre. Ovaj običaj bio je nastavljen i kada se na mjestu gdje se nalazila lođa sagradila današnja zgrada (danas istorijski arhiv). Pošto je prvobitna crkva bila skromnih dimenzija, a kult mučenika Tripuna sve više jačao i vjerojatno zbog skučenosti prostora, pristupili su Kotorani izgradnji nove crkve. Gradnja je započela 1124. godine kada kotorski biskup Ursacije zajedno sa općinskom upravom poklanja za izgradnju nove crkve feud poluotoka Prevlake sa znamenitim benediktinskim samostanom sv. Mihovila. Nakon 42 godine, uz sudjelovanje više biskupa, opata, gradskog klera i bizantskog namjesnika za Dalmaciju i Duklju, Katedralu je 19. lipanj 1166. posvetio kotorski biskup Malon. Nesigurnost terena i brojni potresi osobito oni iz 1537., 1563. i 1667. godine u znatnoj su mjeri oštetili, a rekonstrukcije izmijenile izvorni izgled Katedrale Malonovog doba. Ta je trobrodna bazilika bila građena pod utjecajem lombardske romanike uz primjese bizantske arhitekture koja je podsredstvom Apulije prenesena na istočne obale Jadrana. Najnovija su istraživanja pokazala da je originalna unutrašnjost Katedrale iz XII. stoljeća sačuvana ispod kasnijih obloga u mnogo većoj mjeri nego što se to do danas znalo.

 

Od brojnih obnoviteljskih zahvata trajanjem i obimnošću izvedenih radova možemo izdvojiti slijedeće:

I. (1584. – 1613.)

II. (1671. – 1683.)

III. (1892. – 1908.)

IV. (1987. – 2001.)

 

I. Prilikom restauracije (1584. – 1613.) katedrala gubi kupolu, mijenjaju se svodovi glavnog broda, osim onog nad presbiterijem, a svi se stupci oblažu korčulanskim kamenom. Crkva u tom vremenu biva obnovljena u duhu ondašnjeg dominantnog stila renesanse.

II. Veliki potres iz godine 1667. u potpunosti ruši zapadnu fasadu i romaničke zvonike. Stoga od godine 1671. do 1683. kotorani poduzimaju značajnu obnovu katedrale koja će potrajati 12 godina. Tada su u baroknom stilu od korčulanskog kamena izgrađeni novi zvonici, zapadna fasada i trijem s terasom. Zvonici su visoki 33 i 35 metara. Sjeverni je ostao nedovršen radi teških ekonomskih prilika u Kotoru onog vremena. U zvonarama je 5 zvona. Najstarije je iz 1670. godine, zavjetni dar Kotorana poslije velikog potresa 1667 godine.

III. Treća velika pregradnja prvobitne građevine odvijala se krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Obimni su se radovi odnosili na rekonstrukciju južnog broda, izradu novih svodova od opeke nad bočnim brodovima kao i novu krovnu konstrukciju. Ovom prilikom otkrivene su trifore nad presbiterijem i izvršena je rekonstrukcija na njima. Budući da se smatralo da predstavljaju prozore za osvjetljavanje glavnog broda bile su izgrađene terase nad istočnim dijelom bočnih brodova. Po nacrtu arhitekte Milana Karlovca a prema reljefnim uzorima, sa trifore glavne apside (sadašnji oblik iz XIV. i XV. st.) bila su iznova napravljena južna vrata. Tada su uklonjene grobnice u kojima je vršeno ukapanje do 1826. godine, a crkva je bila popločana bijelim i crnim mramorom, te izvršena rekonstrukcija sjeverne apside.

IV. Nakon katastrofalnog potresa 1979. godine poslije pripremnih tehničko-istraživačkih radova i izrade potrebne projektne dokumentacije pristupilo se godine 1988. posljednjoj značajnoj obnovi Katedrale. Izvršena je potpuna ili djelimična rekonstrukcija stupaca, osim u zapadnom polutraveju koji je u najvećoj mjeri zadržao oblik iz XVI. stoljeća. U glavnom brodu je izvršena rekonstrukcija 4 trifore kao i uspostavljena funkcija matroneuma. U potpunosti su rekonstruirani, na osnovu zatečenih podataka, svodovi sjeverne lađe te izvršeno popločavanje Katedrale. Radovi su izvedeni prema projektu arhitekte Milke Čanak–Medić.Unutrašnjost katedrale

Antički stupovi i petolisni stupci dijele crkvu na tri broda, formirajući tako tri traveja i jedan polutravej u glavnom brodu, kojima odgovaraju sedam traveja u bočnim brodovima. Prvobitni svod s naglašenim rebrima sačuvao se jedino nad istočnim travejem. Crkva je duga 35, 21m. a široka 17, 47m. Visina srednjeg traveja je 13,54m. Centralnu točku u crkvi predstavlja glavni oltar (ciborij) kojega je 1362. godine posvetio kotorski biskup Dujam. Predstavlja remek-djelo romaničko-gotičke umjetnosti. Ljepotom i vitkošću nadmašio je mnoge koji su mu bili uzorom. Te uzore treba tražiti u Bariju (crkva sv. Nikole, ciborij iz prve polovine XII. stoljeća), ciboriju katedrale u Bariju (1230. godina), kao i u ciboriju katedrale u Bitontu (1240. godina).

Četiri osmostrana stupa od domaćeg crvenog kamena nose četiri arhitravne grede na kojima počiva trospratna oktogonalna konstrukcija koja završava skulpturom anđela. Na tri arhitravne grede u dubokom reljefu prikazane su scene iz života sv. Tripuna. Oltar je urešen zlatnom palom (danas smještena poviše biskupskog trona) na kojoj je radilo više kotorskih zlatara. Povijest je zabilježila ime Marina Adamova. Predstavlja remek-djelo kotorskog zlatarstva prve polovine XV. st. Na njoj je reljefno predstavljeno 20 svetačkih likova. U vrhu pale dominiraju likovi Krista, Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja (Maiestas Domini), rad švicarskog zlatara Johanna iz Basela, a u prvom redu od tri reda svetaca, figura svetog Tripuna koji u ruci drži grad Kotor. Prigodom prve restauracije pale u XVII. stoljeću bili su dodani likovi sv. Jeronima i sv. Franje Asiškog. Ovo je jedini u cjelosti sačuvani primjerak oltarske srebrne pale na istočnoj obali Jadrana. Godine 1688. spominju se drvena vrata koja su zatvarala palu običnim danima. Vrata su bila oslikana s unutarnje strane motivom Navještenja, a s vanjske strane je bilo prikazano mučeništvo sv. Tripuna. Godine 1766. bilo je određeno da se zbog trošnosti urade nova vrata i nove slike. Do realizacije nije došlo. Pored glavnog, u crkvi su još i četiri oltara u bočnim brodovima. U sjevernom oltar Blažene Djevice Marije sa slikom okovanom srebrom, rad mletačke škole prvih godina XVII. stoljeća i oltar sv. Nikole sa slikom ovog sveca, rad mletačkog slikara Pietra Antonia Novellija iz XVIII. st. U južnom brodu oltar sv. Roka sa kipom ovog sveca iz XVIII. stoljeća, kao i oltar sv. Križa sa drvenim raspelom iz XVIII. stoljeća. Ovi su oltari rađeni od kararskog mramora u Veneciji 1781. godine. Godine 1514. bilo je u Katedrali 17 oltara.

U formi oltara smješten je danas u južnoj apsidi srebrni ures glavnog oltara (XVII. – XVIII. st.). Velika srebrna ploča (antependium) zavjetni je dar (Ex voto) kotorske općine poslije zadnje kuge koja je vladala okolinom Kotora 1772. godine. Srebrni tabernakul je rad mletačkog zlatara Venturinija iz 1618. godine. Svodove Katedrale resi 10 srebrnih kandila od kojih se tri, iz XVII. st., ističu veličinom i ljepotom. Na drugom sjevernom stupcu smještena je drvena intarzirana propovjedaonica koja je nekada pripadala crkvi sv. Franje unutar gradskih zidina. Rađena je u Veneciji u drugoj polovini XVII. st.

Prema sačuvanom ugovoru iz godine 1331. Katedralu su oslikali grčki slikari (Pictores Graeci). Ostaci tih bizantsko-gotičkih fresaka mogu se vidjeti u glavnoj apsidi kao i u lukovima glavnog broda. U glavnoj apsidi fragment fresko slike predstavlja prizore sa Golgote. U južnom su brodu, prema latinskim natpisima na njima, sačuvani svetački likovi: sv. Lucije, sv. Klare, sv. Agate, sv. Tekle, sv. Margarete, sv. Katarine, sv. Marte i sv. Marije Magdalene. U sjevernom brodu likovi sv. Venere, sv. Anastazije, sv. Augustina i sv. Ambrozija.

Tokom XIV. stoljeća živjelo je i radilo u Kotoru nekoliko grčkih slikara koji poslije izvedenih radova na kotorskoj Katedrali odlaze u Dečane 1335. godine. Već u drugoj polovini XIII. stoljeća grčke slikare susrećemo u Firenci (S. Maria Novella, Santa Croce). Radovi ovih slikara koji slikaju na grčki način (more greco) u katoličkim crkvama, prisutni su u Veneciji i južnoj Italiji i na istočnoj jadranskoj obali (Dubrovnik, Split i Zadar). U Boki su oslikali oko 15 crkava.

U južnom brodu je prezentiran bunar, dio starijeg kompleksa Andreacijeve crkve sv. Tripuna na kojega je legla nova romanička katedrala. U njemu su pronađeni značajni nalazi liturgijskog stakla, keramike, metalnog novca, i votivnih medalja u vremenskom razmaku od XI. do XVI. stoljeća. Izdvajamo: križ relikvijar (enkolpion) XI. stoljeće, metalni pečatnjak kotorskog biskupa Dujma XIII. st.

Od brojnih obnoviteljskih zahvata trajanjem i obimnošću izvedenih radova možemo izdvojiti slijedeće:

I. (1584. – 1613.)

II. (1671. – 1683.)

III. (1892. – 1908.)

IV. (1987. – 2001.)

 

I. Prilikom restauracije (1584. – 1613.) katedrala gubi kupolu, mijenjaju se svodovi glavnog broda, osim onog nad presbiterijem, a svi se stupci oblažu korčulanskim kamenom. Crkva u tom vremenu biva obnovljena u duhu ondašnjeg dominantnog stila renesanse.

II. Veliki potres iz godine 1667. u potpunosti ruši zapadnu fasadu i romaničke zvonike. Stoga od godine 1671. do 1683. kotorani poduzimaju značajnu obnovu katedrale koja će potrajati 12 godina. Tada su u baroknom stilu od korčulanskog kamena izgrađeni novi zvonici, zapadna fasada i trijem s terasom. Zvonici su visoki 33 i 35 metara. Sjeverni je ostao nedovršen radi teških ekonomskih prilika u Kotoru onog vremena. U zvonarama je 5 zvona. Najstarije je iz 1670. godine, zavjetni dar Kotorana poslije velikog potresa 1667 godine.

III. Treća velika pregradnja prvobitne građevine odvijala se krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Obimni su se radovi odnosili na rekonstrukciju južnog broda, izradu novih svodova od opeke nad bočnim brodovima kao i novu krovnu konstrukciju. Ovom prilikom otkrivene su trifore nad presbiterijem i izvršena je rekonstrukcija na njima. Budući da se smatralo da predstavljaju prozore za osvjetljavanje glavnog broda bile su izgrađene terase nad istočnim dijelom bočnih brodova. Po nacrtu arhitekte Milana Karlovca a prema reljefnim uzorima, sa trifore glavne apside (sadašnji oblik iz XIV. i XV. st.) bila su iznova napravljena južna vrata. Tada su uklonjene grobnice u kojima je vršeno ukapanje do 1826. godine, a crkva je bila popločana bijelim i crnim mramorom, te izvršena rekonstrukcija sjeverne apside.

IV. Nakon katastrofalnog potresa 1979. godine poslije pripremnih tehničko-istraživačkih radova i izrade potrebne projektne dokumentacije pristupilo se godine 1988. posljednjoj značajnoj obnovi Katedrale. Izvršena je potpuna ili djelimična rekonstrukcija stupaca, osim u zapadnom polutraveju koji je u najvećoj mjeri zadržao oblik iz XVI. stoljeća. U glavnom brodu je izvršena rekonstrukcija 4 trifore kao i uspostavljena funkcija matroneuma. U potpunosti su rekonstruirani, na osnovu zatečenih podataka, svodovi sjeverne lađe te izvršeno popločavanje Katedrale. Radovi su izvedeni prema projektu arhitekte Milke Čanak–Medić.

Unutrašnjost katedrale

Antički stupovi i petolisni stupci dijele crkvu na tri broda, formirajući tako tri traveja i jedan polutravej u glavnom brodu, kojima odgovaraju sedam traveja u bočnim brodovima. Prvobitni svod s naglašenim rebrima sačuvao se jedino nad istočnim travejem. Crkva je duga 35, 21m. a široka 17, 47m. Visina srednjeg traveja je 13,54m. Centralnu točku u crkvi predstavlja glavni oltar (ciborij) kojega je 1362. godine posvetio kotorski biskup Dujam. Predstavlja remek-djelo romaničko-gotičke umjetnosti. Ljepotom i vitkošću nadmašio je mnoge koji su mu bili uzorom. Te uzore treba tražiti u Bariju (crkva sv. Nikole, ciborij iz prve polovine XII. stoljeća), ciboriju katedrale u Bariju (1230. godina), kao i u ciboriju katedrale u Bitontu (1240. godina).

Četiri osmostrana stupa od domaćeg crvenog kamena nose četiri arhitravne grede na kojima počiva trospratna oktogonalna konstrukcija koja završava skulpturom anđela. Na tri arhitravne grede u dubokom reljefu prikazane su scene iz života sv. Tripuna. Oltar je urešen zlatnom palom (danas smještena poviše biskupskog trona) na kojoj je radilo više kotorskih zlatara. Povijest je zabilježila ime Marina Adamova. Predstavlja remek-djelo kotorskog zlatarstva prve polovine XV. st. Na njoj je reljefno predstavljeno 20 svetačkih likova. U vrhu pale dominiraju likovi Krista, Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja (Maiestas Domini), rad švicarskog zlatara Johanna iz Basela, a u prvom redu od tri reda svetaca, figura svetog Tripuna koji u ruci drži grad Kotor. Prigodom prve restauracije pale u XVII. stoljeću bili su dodani likovi sv. Jeronima i sv. Franje Asiškog. Ovo je jedini u cjelosti sačuvani primjerak oltarske srebrne pale na istočnoj obali Jadrana. Godine 1688. spominju se drvena vrata koja su zatvarala palu običnim danima. Vrata su bila oslikana s unutarnje strane motivom Navještenja, a s vanjske strane je bilo prikazano mučeništvo sv. Tripuna. Godine 1766. bilo je određeno da se zbog trošnosti urade nova vrata i nove slike. Do realizacije nije došlo. Pored glavnog, u crkvi su još i četiri oltara u bočnim brodovima. U sjevernom oltar Blažene Djevice Marije sa slikom okovanom srebrom, rad mletačke škole prvih godina XVII. stoljeća i oltar sv. Nikole sa slikom ovog sveca, rad mletačkog slikara Pietra Antonia Novellija iz XVIII. st. U južnom brodu oltar sv. Roka sa kipom ovog sveca iz XVIII. stoljeća, kao i oltar sv. Križa sa drvenim raspelom iz XVIII. stoljeća. Ovi su oltari rađeni od kararskog mramora u Veneciji 1781. godine. Godine 1514. bilo je u Katedrali 17 oltara.

U formi oltara smješten je danas u južnoj apsidi srebrni ures glavnog oltara (XVII. – XVIII. st.). Velika srebrna ploča (antependium) zavjetni je dar (Ex voto) kotorske općine poslije zadnje kuge koja je vladala okolinom Kotora 1772. godine. Srebrni tabernakul je rad mletačkog zlatara Venturinija iz 1618. godine. Svodove Katedrale resi 10 srebrnih kandila od kojih se tri, iz XVII. st., ističu veličinom i ljepotom. Na drugom sjevernom stupcu smještena je drvena intarzirana propovjedaonica koja je nekada pripadala crkvi sv. Franje unutar gradskih zidina. Rađena je u Veneciji u drugoj polovini XVII. st.

Prema sačuvanom ugovoru iz godine 1331. Katedralu su oslikali grčki slikari (Pictores Graeci). Ostaci tih bizantsko-gotičkih fresaka mogu se vidjeti u glavnoj apsidi kao i u lukovima glavnog broda. U glavnoj apsidi fragment fresko slike predstavlja prizore sa Golgote. U južnom su brodu, prema latinskim natpisima na njima, sačuvani svetački likovi: sv. Lucije, sv. Klare, sv. Agate, sv. Tekle, sv. Margarete, sv. Katarine, sv. Marte i sv. Marije Magdalene. U sjevernom brodu likovi sv. Venere, sv. Anastazije, sv. Augustina i sv. Ambrozija.

Tokom XIV. stoljeća živjelo je i radilo u Kotoru nekoliko grčkih slikara koji poslije izvedenih radova na kotorskoj Katedrali odlaze u Dečane 1335. godine. Već u drugoj polovini XIII. stoljeća grčke slikare susrećemo u Firenci (S. Maria Novella, Santa Croce). Radovi ovih slikara koji slikaju na grčki način (more greco) u katoličkim crkvama, prisutni su u Veneciji i južnoj Italiji i na istočnoj jadranskoj obali (Dubrovnik, Split i Zadar). U Boki su oslikali oko 15 crkava.

U južnom brodu je prezentiran bunar, dio starijeg kompleksa Andreacijeve crkve sv. Tripuna na kojega je legla nova romanička katedrala. U njemu su pronađeni značajni nalazi liturgijskog stakla, keramike, metalnog novca, i votivnih medalja u vremenskom razmaku od XI. do XVI. stoljeća. Izdvajamo: križ relikvijar (enkolpion) XI. stoljeće, metalni pečatnjak kotorskog biskupa Dujma XIII. st.

Slike i skulpture u katedrali

– Na zapadnoj strani južnog broda nalazi se velika oltarska pala koja predstavlja raspeće, rad znamenitog mletačkog slikara Jacopa da Ponte Bassano (1510. – 1592.).

– Oltarska pala iznad južnih vrata predstavlja sv. Ursulu, a rad je mletačkog slikara flandrijskog podrijetla Pijeter de Costera (1612. – 1702.), nekada je bila u crkvi sv. Josipa.

– Iznad ulaza u sakristiju nalazi se slika Gospe i sv. Dominika, rad najznačajnijeg hrvatskog baroknog slikara Tripa Kokolje (1661. – 1713.).

– Slika na dasci na sjevernom zidu pored ulaznih vrata u sakristiju, predstavlja sv. Bartolomeja apostola, sv. Jurja i sv. Antonina, rad mletačkog slikara Hieronyma da Santa Croce (XVI. st.).

– Na zapadnoj strani sjevernog broda kod ulaza u relikvijar slika je sv. Jurja koji ubija aždaju, rad slijedbenika Carpacciove škole (XVI. stoljeće).

– U niši kraj ulaza u sakristiju nalazi se gotička kamena bojana skulptura iz XV. stoljeća koja predstavlja scenu Bogorodica s umrlim Kristom (Pietà).

– Na početku južne lađe pored sarkofaga Andree Saracenisa nalazi se renesansni nadgrobni spomenik kotorskog biskupa Tripa Bizantija u bogatom biskupskom ornatu (XVI. st.)

– Drvena skulptura svetog Martina, rad Lovra Dobričevića (XV. st.).

– Drvena skulptura svetog Vicenza Ferreri-a, rad dubrovačke škole (1490. godina)

Moćnik – capella reliquiarum

Zauzetost grada i Crkve za ures i čuvanje značajnih relikvija vidi se i u odluci kotorskog Malog i Tajnog Vijeća od 6. travnja 1431. godine kada se određuje da se tri puta tjedno služi sv. Misa iznad Škrinje relikvija (capsam reliquiarum). Pola stoljeća prije ove odluke, 1378. godine, veći dio relikvijara je bio odnesen (furtum sacrum) od strane mletačkog vojskovođe Vettore Pisanija. U Veneciji se danas u crkvenom muzeju sv. Apolonije čuva jedan relikvijar s česticom noge sv. Tripuna, rad kotorske zlatarske škole koji je Pisani tada odnio iz Kotora.

Prvi zastupnik (Rektor, Providur) Republike sv. Marka u Kotoru, Anton Bokole (Antonius a Bocculis 1420. – 1422.) pozajmio je Kotoranima znatnu sumu novca, a kao zalog uzeo je iz Katedrale jedan broj relikvijara i nekoliko kaleža. I pored nastojanja, istina poslije dužeg vremena, Kotorani nisu uspjeli povratiti dati zalog.

Relikvijar nije ostao pošteđen ni u francuskoj okupaciji 1813. godine kada je francuski general Gauthier od srebra uzetog iz njega (između ostalog i 33 srebrna relikvijara) i kolegijalne crkve sv. Marije u težini od 5.652 unče i vrijednosti 27.760 ondašnjih franaka, kovao opsadni kotorski franak.

U kapelu relikvija se dolazi monumentalnim stepeništem prislonjenim uz sjeverni zid Katedrale. Ovaj prilaz urađen je poslije potresa 1667. godine da bi se ojačao sjeverni zid i ujedno omogućio ljepši pristup kapeli. U najnovijoj obnovi stepeništa prezentirana je sjeverna fasada Katedrale otvaranjem originalnih romaničkih i gotičkih prozora (XII. i XV. st.). U podnožju stepeništa smještena je krstionica iz IX. stoljeća. Godine 1413. nad krstionicom se spominje oltar Blažene Djevice Marije. Tako i godine 1579. i 1604. kada je određeno da se uradi nova krstionica. U kanonskim vizitacijama iz tih godina govori se da je krstionica kvadratna i urešena životinjskim figurama (quadratum ornatum quibusdam figuris animalium). Iznad nje je kamena luneta (XIII. st.) sa nekadašnje kotorske crkve sv. Križa. Vitraž na prozoru je rad hrvatskog slikara Iva Dulčića.

Današnja kapela relikvija potječe iz XIV. stoljeća, ali je kao i Katedrala doživjela brojne pregradnje. Sadašnji oblik je iz XVII. – XVIII. st. Mramornu dekoraciju je zamislio i sa suradnicima (1704. – 1708.) izveo poznati mletački arhitekt i skulptor Francesco Penso Cabianca (1665. – 1737.). Arhitektonsko rješenje kotorskog relikvijara podsjeća na relikvijar bazilike sv. Antuna u Padovi koji je urađen po nacrtu Filippa Parodi nekoliko godina prije kotorskog. Gvozdena rešetka koja dijeli kapelu na dva dijela urađena je u Veneciji 1652. godine. Na njoj je veliko drveno raspelo (XIII. st.) koje je prema predaji kotorskim franjevcima poklonila francuskinja Jelena Courtnais, žena Uroša I. Nemanjića.

U svetištu iza rešetke u pet mramornih niša smještene su značajne relikvije koje su Kotorani i Bokelji vijekovima sakupljali a koje se brojem i značajem mogu mjeriti sa ostalim gradovima sa prostora Mediterana. Posebnu pažnju privlači 50 relikvijara u obliku ruku, nogu i poprsja koji su u najvećoj mjeri rad kotorskih zlatara XIV. – XVIII. st. Svetištem dominira srednja niša sa mramornim sarkofagom kojega podržavaju dva anđela. Na sarkofagu se nalazi na oblaku klečeća figura sv. Tripuna. U sarkofagu su smještene: relikvija sv. Križa, u relikvijaru iz XVIII. st.; srebrna škrinja (capsella reliquiarum XV. st.) sa moćima sv. Tripuna, rad kotorske zlatarske škole sa reljefnim prikazom mučeništva sv. Tripuna. Relikvija glave sv. Tripuna (Slavna Glava) se čuva u relikvijaru iz XIV. – XVII. st. Osam mramornih medaljona izvanredne ljepote i dotjeranosti detalja predstavljaju scene iz mučeništva sv. Tripuna.

Rijetkost predstavlja starokršćanski stakleni relikvijar (olla cineraria) sa moćima sirskih mučenika Srđa i Bakha. Vjerojatno prenesen u Kotor iz glasovitog benediktinskog samostana na Bojani poslije pada Skadra u turske ruke 1479. godine. Od brojnih relikvijara izdvajamo još drveni oslikani križ s umetnutim moćima svetaca. Ovim je križem kapucin Marko Avijanski (Marco d’Aviano) blagoslovio vojsku poljskog kralja Ivana Sobjeskog koja je došla u pomoć Austrijancima kada se turska vojna sila 1683. godine našla u srcu Evrope, pod zidinama Beča. Godine 1684. ovaj križ je bio darovan don Dominiku Ferrariu župniku sv. Šimuna u Zadru. Kotorsku biskupiju osim ovog križa i dva nadbiskupa Zmajevića, sa zadarskom povezuje i relikvija sv. Krševana kojega je Zadar krajem XII. st. proglasio zaštitnikom grada. Glava ovog sveca (Chrisogonus) čuva se u kotorskom relikvijaru.

U kapeli relikvijara na lijevoj strani čuva se kasno anitički mramorni sarkofag u kojemu su prema tradiciji donešene moći sv. Tripuna. Iznad njega u slijepoj niši postavljen je brončani korpus raspetog Krista, rad Lorenza Berninija (1598. – 1680.) koji se do XIX. stoljeća nalazio na jednom od bočnih oltara crkve sv. Petra u Rimu. Nad slijepom nišom postavljena je velika slika na platnu koja predstavlja poklonstvo kraljeva, rad mletačkog slikara njemačkog podrijetla Michael Neidlinger (XVII. St.). Ova se slika nekada nalazila u dominikanskoj crkvi sv. Nikole.

Sa desne strane oltara u kapeli relikvija smještena je dvojna ikona koja predstavlja Bogorodicu s jedne strane, a lik Krista u grobu (Imago pietatis) s druge. Rad je sljedbenika Lovra Dobričevića (XV. st.).

Zbirka ikona iz vremenskog perioda od XV. – XVIII. st. smještena je na južnom zidu kapele.

Osim relikvijara katedralna je riznica u posjedu bogatog povijesno-umjetničkog inventara za čiju je muzejsku prezentaciju određen prostor galerija iznad lijevog i desnog broda.

Izdvajamo:

1. Veliki srebrni križ, dar biskupa Marina Kontarena (XV. st.)

2. Veliki srebrni križ, rad kotorskog zlatara Tripuna Palme (XV. st.)

3. Brojni kaleži, križevi, pikside i monstrance (XV. – XIX. st.)

4. Velika srebrna monstranca (pokaznica), rad augsburške škole XVIII. st., dar austrijskog cara Franje Josipa 1875. godine.

5. Srebrni Biskupski štap (pastoral) zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića.

8. listopada 2015. | Kotorski dekanat, Župe