Muo

Muo – Marija Pomoćnica kršćana

Župnik: Don Robert Tonsati

Svete Mise: Četvrtak i nedjelja u 17 sati

Ostali dani u 8 sati

Muo, staro ribarsko mjesto u neposrednoj blizini grada Kotora, spominje se već u IX stoljeću. Mjesto Muo dobilo je ime od riječi mol, prirodni rt ili pristanište za brodove. Stanovnici se bave ribarstvom od vremena nastanjivanja ovog dijela podnožja brda Vrmac. Ljudi ribarske tradicije koju su strogo poštivali, do danas su sačuvali originalan način govora u kojem dominiraju ribarski termini, stari nazivi toponima i pošta gdje se najbolje lovila riba. Povijesni dokumenti svjedoče da su svoju prvu župnu crkvu podigli u središtu svog starog mjesta dvjesto metara uzbrdo od obale i dali posvetiti već 1262. godine. Za titularne zaštitnike odabrali su sv. Kuzmu i Damjana i sv. Elizabetu. Crkva sv. Kuzme i Damjana dosta je stradala u potresu 1979. godine, no, iako je upisana u registar spomenika kulture, još uvijek čeka neophodnu obnovu do koje će zalaganjem mještana, nadamo se, uskoro doći.

Sv. Kuzma i Damjan su liječnici i mučenici iz III st. Porijeklom su iz Male Azije, a bili su rođena braća. Nezna se točno kada su podnijeli mučeništvo a kao liječnici su djelovali u Siriji. Osobitost je njihova poslanja da su liječili siromahe bez naplate. Poradi Krista podnijeli su mučeništvo. Kamenovali su ih i gađali strijelama, ali to im nije naudilo te su im odrubili glave. Kult se proširio po cijelom kršćanskom Istoku i Zapadu već u IV st. Svoje župne zaštitnike narod Mula časti i danas molitvom i himnima na čast sv. Kuzmi i Damjanu, svojim liječnicima „duše i tijela“ od davnine. Ikonografski znakovi sv. Kuzme i Damjana su duga odjeća opšivena krznom, medicinska pomagala, med, liječničke kape i bočice s lijekovima. Po zapadnom kalendaru njihov blagdan je 26. rujna.

Sveta Elizabeta Ugarska bila je kći Andrije II, njemačkog cara. Nakon smrti supruga, Ugarskog vladara, kao vrlo mlada udovica, odriće se svih svojih dobara. Podigla je bolnicu u kojoj je posluživala obavljajući najniže poslove. Čak je i prosila da bi prehranila bolesnike. Svojom žrtvom zadobila je naslov „tješiteljica siromaha“ i na glasu svetosti umrla 1231. godine. Crkva ju slavi na dan njene smrti 17. studenoga.

Kult sv. Elizabete se pomalo izgubio na Mulu tijekom proteklih stoljeća.Vrlo je indikativna povezanost ovih dvaju Titula stare župne crkve na Mulu s karizmom bl. Gracije. Sveti Kuzma i Damjan potječu sa Istoka, a živjeli su početkom prvog tisućljeća, dok sveta Elizabeta dolazi sa Zapada a živjela je početkom drugog tisućljeća. Živjeli su sveto i bili su mučenici, liječnici i zaštinici bolesnih i siromašnih; predstavnici su muškog i ženskog roda a svi su bili laici i cijelog života osobito štovali Blaženu Djevicu Mariju, Majku Gospodinovu i našu Gospu.

Lako je zaključiti da su ti vjekovni zaštitnici Mula bili uzor i poticaj na sveti život Bl. Graciji, našem svecu. On je, nakon mladosti koju je proveo u rodnom mjestu kao ribar, postao redovnik laik koji je također svoj život uložio za slabe, bolesne i siromašne. Bio je osobiti štovatelj B.D. Marije a živio je skromno i poslušno, strogim pokorničkim životom. Za takav svoj život snagu je crpio iz molitve upućene Isusu, nazočnom u Presvetom sakramentu, pred kojim je provodio veći dio dana. Svijet ga poznaje kao hrvatskog sveca Euharistije iz Boke.

Njegovi su mu sumještani uzvratili ljubav izgradnjom nove župne crkve u sredini mjesta, koju su posvetili 18. rujna 1864. godine, B. D. Mariji Pomoćnici kršćana, i u njoj na novom olltaru u srebrnom sarkofagu postavili tijelo bl. Gracije. Time je župna crkva Pomoćnice kršćana na Mulu postala Svetište bl. Gracije. Crkva se ističe arhitektonskom ljepotom i ljupkošću. Gotovo da nije moguće razlučiti čime su se Muljani više ponosili, novom crkvom ili slavnim muljanskim muškim horom „Zvonimir“. Sve od izgradnje nove crkve svečane mise na Mulu pratio je hor „Zvonimir“ za kojega je posebne kompozije pisao Konrad Ebert. Do ulaza u crkvu, u dva luka koji podsjećaju na ruke sklopljene u molitvi, vodi četrdeset stepenica. Ovaj broj stepenica do ulaza u Svetište poziva onoga koji ulazi na razmišljanje o četrdeset teških starozavjetnih godina lutanja u pustinji kao i onih četrdeset dana Gospodinove kušnje prije početka njegovog javnog djelovanja. Graditelj nove crkve na Mulu je Andrija Perišić, pozvan iz Splita. Izgradnjom ove crkve postigao je veliki ugled i prije povratka u Split sagradio je u Dubrovniku pravoslavni hram i općinsku palatu. Isti graditelj podigao je toranj katedrale sv. Duje u Splitu.

Crkva Pomoćnice kršćana sagrađena je najvećim dijelom ostavštinom muljanskog župnika don Šimuna Lukovića, ali i prilozima mještana koji su niz godina odvajali postotak svojih prihoda od prodane ribe. Crkva je sagrađena od korčulanskog bijelog kamena u romansko-bizantskom stilu, s tlocrtom u grčkom križu, visokim gotskim lukovima i bizantskom oktogonalnom kupolom koju krasi kameni križ na vrhu. Arhitektonskim izgledon i stilovima ova je crkva, iako još uvijek jedina takva u cijeloj Kotorskoj biskupiji, susretište istoka i zapada, novoga i staroga. Crkva je dolično opremljena namještajem, ima tri oltara od kojih su dva od mramora. Mramorni oltar bl. Gracije u romanskom stilu nabavljen je 1876. godine iz nekadašnje crkve Gospe od Anđela u Kotoru. Drugi mramorni oltar “Pomoćnice kršćana“, u baroknom stilu, nabavljen u Dubrovniku, postavili su 1883. Na njemu je postavljena slika Presvete Bogorodice „osobite nježnosti“, poklon kotorskog biskupa Marka Kalođere mještanima prigodom posvete nove crkve. Ova je slika, iako nije originalno djelo, vrlo omiljena u narodu. Doprinosom mještana ukrašena je srebrom 1889. godine. Gospa i mali Isus okrunjeni su zlatnim krunama ukrašenim raznobojnim draguljima. Svake godine, na blagdan Pomoćnice kršćana 24. svibnja, nakon trodnevne duhovne priprave, bogobojazni mještani lik svoje Gospe, u živopisnoj procesiji, nose glavnom ulicom i rivom uz svečano pjevanje himna na čast Pomoćnici kršćana.

Glavni oltar zidan je i u boji mramora oslikan, a postavljen je u središnjoj apsidi crkve. Na njemu su postavljene, s lijeve i desne strane baroknog mramornog tabernakula, drvene skulpture svetih Kuzme i Damjana, prenešene iz stare župne crkve. Uz liturgijsko ruho i posuđe, zavjetnim poklonima vjernika nabavljen je veliki broj srebrnih ukrasa, kandila, relikvijara i svijećnjaka. Sve to daje unutrašnjosti crkve sklad i osobit sakralni ugođaj. Nakon što su u čast poblaženja „našeg Sveca“ na temeljima njegove rodne kuće podigli kapelu blaženog Gracije 1888. godine, Muljani su već godine 1892. dogradili dvije sakristije uz novu crkvu, zatim su podigli zvonik na preslicu sa tri zvona. Nakon toga izgradili su obalu sa pristaništem ispred crkve, današnju muljansku rivu. Podigli su prekrasnu zgradu škole u kojoj je bilo sjedište općine Muo i svečana dvorana pjevačkog društva „Zvonimir“. Nabavljene su orgulje za župnu crkvu, izgrađene još 1784. godine u Zadru od poznatog talijanskog graditelja orgulja Domenika Moskatelia. Godine 1931. zidove svoje nove crkve Muljani su dali oslikati majstoru Friedmanu Hebrinu, Austrijancu iz Koruške. U glavnoj apsidi naslikani su iznad velikog oltara sv. Kuzma i Dmjan, mučenici u nebu. Strop je ukrašen zvijezdama rasutim na plavom nebeskom svodu. Kupola je oslikana raznobojnim mramornim ornamentima a u četiri trokutasta polja na vrhu lukova koji drže kupolu naslikani su likovi četiri Evanđelista. U Apsidi bl. Gracije na zidu iznad oltara, oslikani su prizori iz njegova života. Nažalost, freske su bile tehnički slabo ivedene, pa su uz veliku vlagu koja vlada unutar ove crkve, vrlo brzo stradale i godine 1965. prekrivene običnom zidnom bojom. Iako su freske godinama ostale sakrivene ispod boje koja ih je prekrila, njihovi su tragovi i dalje uočljivi.

Sve nas ipak zadivljuje revnost i ljubav ovih siromašnih ribarskih porodica za svoju crkvu, kojom su uspjeli sve ovo učiniti i ostaviti svojim potomcima. Gotovo da nije bilo godine u kojoj crkva na Mulu nije bila bogatija za još koji vrijedan detalj. Pomorci su iz dalekog svijeta donosili srebro da ukrase svoju crkvu, a muljanske vezilje su u dugim zimskim danima vezle čipku za njene oltare. Crkva Pomoćnice kršćana na Mulu najstarija je i najljepša crkva na Jadranu koja nosi taj naslov. Iako je naslov poznat od ranije, kult Gospe Pomoćnice kršćana u svijetu je raširio sv. Ivan don Bosko preko reda salezijanaca koji je on osnovao. Teškom mukom je stradala crkva, u zemljotresu 1979. godine, tek nedavno obnovljena i od daljnjeg propadanja sačuvana. U današnje vrijeme, uz ljubav i velike napore malog broja donatora, njeni prozori zamijenjeni su vitrajima sv. Kuzme i Damjana, Pomoćnice kršćana i Miljenika Boke; sv. Lepolda, bl. Ozane i bl. Gracije. Sve vitraje u crkvi, izradio je mladi majstor vitraja iz Budve Vuk Bellenger. Time je crkvi Pomoćnice kršćana na Mulu i u ovo naše vrijeme iskazana ljubav koju zaslužuje.

Crkva Sv. Kuzme i Damjana je jedina crkva u Boki koja nosi titul tih svetaca i mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva. Smještena je na padini brda Vrmac, iznad današnjeg naselja Muo, na oko 200 metara udaljenosti od same obale s kojom ju povezuje stari stepenasti put. Dominira nad mjestom kao njegova vjekovna čuvarica. Ističe se svojom nenametljivom ljepotom i šutnjom svojih zvona dok mirno u svojoj nutrini i okolini čuva stare grobove svojih preminulih mještana. S njima zajedno, već deveto stoljeće, crkva sv. Kuzme i Damjana svjedoči vjeru koja još nije uminula u ovom lijepom mjestu u blizini Kotora. Što je bilo prije nije nam poznato ali ovih devet stoljeća je mnogo da bi se u kratkim crtama moglo opisati. Podaci postoje iz trinaestog stoljeća o gradnji i posveti naše crkve. Nije teško zaključiti da su crkvu sagradili marni ribari odričući se od onog malo što bi sticali teškim radom i skromnim življenjem. Tijekom stoljeća koja su nadolazila crkva je rasla zajedno sa svojim mjestom sve do posljednje nadogradnje 1784. godine kada je zadobila svoj sadašnji izgled. Danas je to jednobrodna građevina orijentirana u pravcu sjever-jug, s glavnim mramornim oltarom na južnoj a ulazom i zvonikom na preslicu s tri zvona na sjevernoj strani. Njena fasada ima dvije rozete, iznad glavnog ulaza na sjevernoj strani i na istočnoj strani od mora. Sve to ju čini vrlo interesantnom i posebnom arhitektonskim draguljem ovih prostora. Pod crkve u okviru kojeg su ploče grobnica s natpisima i reljefnim grbovima porodica, izrađen je od kamenih ploča. Prepoznaju se grobovi Lukovića, Paskovića, Simovića, Sablića, Petovića, Jankovića i drugih čije se oznake ne mogu lako pročitati. U samu je arhitekturu crkve iz druge polovice 18. stoljeća uključeno starije zdanje na jugozapadnom uglu što nam otkriva da je crkva iz tog vremena bila unutar okvira većeg arhitektonskog kompleksa čiji ostaci postoje i sa zapadne strane.

1784. godine župljani ove župe nadogradili su svoju župnu crkvu Sv. Kuzme i Damjana na podnožju brda Vrmac. Iznad crkvenih glavnih vrata stavili su natpis: BOGU DOBROME VELIKOME, BRIGOM PETRA ŠKALJARINA ŽUPNIKA PODIGNUTO GODINE GOSPODNJE 1778. Prirodno je, da je kamen ovaj nadvratni isklesan šest godina prije nego je crkva dovršena jer je najmanje toliko trajala njena nadogradnja, koju su velikim svojim trudom dovršili stari mještani ovog slavnog mjesta. Muo je rodno mjesto našeg blaženika poznatog po njegovom redovničkom imenu – Gracija a predgrađe samog grada Kotora. Proteže se tri kilometra uz obalu zaljeva u podnožju brda Vrmac, od Kotora prema Prčanju. Tu u podnožju brda Vrmac gdje su ostaci kuća starosjedioca ovoga mjesta gdje se nalazi kapela Bl. Gracija, sagrađena na temeljima njegove rodne kuće, nalazi se i stara Župna crkva uz koju je smješteno mjesno groblje, stara nekropola gdje se i danas uz svoje pretke sahranjuju pokojni mještani. Najstariji dio te crkve sadašnja sakristija, nekadašnja je župna crkva Sv. Kuzme i Damjana, posvećena je 13. veljače 1261. a posvetio ju je kotorski biskup Marko. Crkva je građena na svod a uz glavnu ima i jednu pobočnu lađu, te u nju stane tridesetak osoba.

Danas je stara crkva, iako spomenik kulture upisan u registar spomenika pod zaštitom države koji su oštećeni u potresu 1979. godine i od tada izvan sakralne upotrebe, u vrlo jadnom stanju. Nemarom onih koji su bili zaduženi ostala je sama u svojoj ranjenosti neizliječena jer je uvijek bilo važnijih građevina od nje. Pospotresna obnova tu crkvu nije zahvatila. Crkva je godinama strpljivo čekala svoju nužnu obnovu. Njenom strpljenu je došao kraj i više ne može čekati danas se pred našim očima ruši. Ljubav prema baštini, ljubav prema ovoj našoj vrijednoj građevini potiče nas i hrabri da se zauzimamo za njenu obnovu. Razmišljanje o sv. Mučenicima Kuzmi i Damjanu i njihovom hramu, liječnicima duše i tijela i njihovom apostolatu budi u nama odluku da podmetnemo svoja leđa pod njene svodove i ponovo ih podignemo na mjesto gdje su vjekovima bili kako bi i mi bili dostojni onoga čime se najviše ponosimo. Svaki je doprinos dobro došao a nadamo se da će još ove godine započeti radovi na spašavanju crkve Sv. Kuzme i Damjana na Muo.

Don Pavao Medač