izbornik zatvori izbornik

Škaljari

Kotor – Škaljari – Gospa od Snijega

Župnik: Don Anton Belan

Sveta misa: nedjeljom u 9,00 sati

Kotoru s južne strane u podnožju Lovćena i Vrmca, smjestilo se mjesto Škaljari. U arhivskim izvorima XIV. st. naziva se Šuranj (Surana). Granice su mu bile određene 111. članom kotorskog statuta.

Stanovništvo mu za razliku od ostalih mjesta u priobalju Boke nije bilo upućeno na more. Većinom se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Zemljište je bilo najvećim dijelom vlasništvo crkve. Kao vrsni zidari, radili su na obnavljanju, izgradnji i utvrđivanju kotorskih zidina. Kroz više stoljeća bili su čuvari granice prema Crnoj Gori, te vršili oružanu pratnju značajnih ličnosti onoga vremena. Njima je bila povjerena služba održavanja lokalnih puteva. Na strani Mletačke Republike sudjelovali su u brojnim bitkama. Spomenut ćemo tri: Kada su Turci godine 1539. opsjedali Kotor, u obrani grada se istaknuo Marijan Basorović, ubivši Hasan-bega. Za to junaštvo Mlečani su dali izraditi sliku boja i tu sliku izlagali u javnost Kotoru nekoliko puta na godinu. Sudjelovali su Škaljari i u oslobođenju Herceg Novog od Turaka 1678. godine. Tada su dobili štap sa srebrnom drškom (bacchetta), znak posebne časti. Dvojica su Škaljara sudjelovala u poznatoj bici braće Ivanovića u Pirejskom zaljevu 1756. godine. Tada bivaju odlikovani zlatnim medaljama. Jedna od njih je sačuvana. Poslije pada Mletačke Republike u pomorskim bitkama protiv Engleza na Jadranu 1810., 1812. i 1813. godine istakli Anton i Ivan Đuranović.

Iako je stanovništvo bilo veoma siromašno imali su osjećaj da pomognu drugome. Kada je 1829. godine u Grblju, u selu Nalježići, vladala epidemija od koje su mnogi umirali, Škaljari sakupljaju pomoć za ugrožene obitelji toga sela. Godine 1872. sakupljaju pomoć za Pera Radova i Đura Markova Marovića iz grbljanskog sela Krimovice. Ovima su izgorjele kuća, pšenica i stoka. Ovo sve i pored toga što su s Grbljanima ponekad bili u sukobu zbog ispaše stoke. U to vrijeme župnik je u Škaljarima za vjenčanje dobivao: jednu maramu, kvarat mesa i jednu pogaču.

Prva se pravoslavna obitelj u Škaljarima javlja 1760. godine. Značajnije useljavanje pravoslavnog življa događa se poslije 1945. godine.

Župa Škaljari

Prvi župnici Škaljara bili su benediktinci, franjevci (konventualci) i kanonici Stolnog kaptola. Od godine 1826. u župi ordinira stalno župnik. Bio je to don Josip Paštrović, župni od 1826. do 1887. godine. Na teritoriji župe izvori bilježe postojanje oko 16 crkava i to:

Sv. Petar IX. st., sv. Franjo XIII. st., sv. Dujam XIII. st., sv. Juraj spomen 1326. godine, sv. Bazilije spomen 1330. godine, sv. Križ spomen 1331. godine, sv. Katarina spomen 1336. godine, sv. Trojstvo spomen 1431.godine, sv. Marija spomen 1441. godine, sv. Sebastijan spomen 1540. godine, Gospa Sniježna spomen 1519. godine, Velika Gospa spomen 1760. godine, sv. Mihovil 1862. godine, sv. Vicencije XIX. st. i nova crkva Gospe Sniježne 1903. godine. U liturgiji se upotrebljavao latinski i glagoljica. Godine 1469. u crkvi sv. Trojstva služi kotorski svećenik Matej glagoljaš. Godine 1745. u crkvi Gospe Sniježne inventar navodi glagoljski misal i evanđelistar. Sačuvan je rijedak primjer glagoljskog misala iz 1893. godine iz kojega je služio škaljarski župnik don Marko Vučković. Zanimljivo je da se stara župna crkva Gospe od Snijega nalazi u administrativnim granicama prigradske župe Špiljari. Današnje starosjedilačko stanovništvo javlja se u najvećoj mjeri u arhivskim dokumentima XVI. i XVII. stoljeća. Patronimik Petrović javlja se 1375. godine na groblju samostana sv. Franje na Gurdiću u kojemu se Škaljari pokapaju do oko 1650 godine. Patronimik Branković javlja se u Kotoru godine 1470. a u Škaljarima 1514. Godine 1539. spominju se Basorovići, 1593. Grgurovići, 1632. Brguljani i  Brkanovići 1664., 1667. Zambata, 1668. Cuca itd.

Nova crkva Gospe Sniježne

– 1883. godine određen teren za izgradnju nove crkve.

– 1887. godine kupljen teren vlasnosti beneficija sv. Andrije iz Kotora.

– U periodu do 1895. godine bila su urađena 4 projekta.

– Četvrti nacrt reducirao je prvobitni troškovnik sa 23.790 fjorina na 20.000 fjorina.

– 1897. godine bio je konačno odobren projekt arhitekt Milana Karlovca, s tim da se ne ruši stara crkva kako je bilo planirano, već da njeno održanje bude na račun crkovinarstva.

– 29. VI. 1898. godine postavljen je kamen temeljac.

– Mještani su sakupili 6.000 fjorina, a crkovinarstvo je dalo 1.000 fjorina i kupilo teren za izgradnju nove crkve. Tada je u Škaljarima bilo 670 katolika.

Do 1902. godine crkovinarstvo i župljani, uz dobrovoljni rad na crkvi, doprinijeli su i 14.000 kruna. Izvođač radova bio je Anton Ilić. Crkvu je 29. VI. 1903. godine posvetio kotorski biskup Frano Uccellini-Tice. Najzaslužniji za izgradnju nove crkve u Škaljarima bili su župnici don Ivan kan. Matković i don Marko kan. Vučković. Crkva je jednobrodna s kvadratnom apsidom koja je od broda odijeljena voltom. Glavni oltar je izrađen u Splitu, u radionici Pavla Bilinća. Na njemu su kipovi sv. Luke i sv. Roka. Pažnje je vrijedan kasetirani plafon. Oltar i plafon uređeni su prema nacrtu Antona Rossija. Hrvatski akademski slikar Ivan Volarić, naslikao je u prvoj deceniji XX. st. 16 slika koje   predstavljaju svetačke likove. Četrnaest postaja križnoga puta rad su tirolske škole, također s početaka XX. st. Drveni kip Gospe od Snijega, koji se veoma štuje i u procesiji nosi, ima gotičke oblike.

Kult Gospe od Snijega

Prema tradiciji papa Liberije (352.-366.) i rimski patricij Ivan iste su noći 5. VIII. 352. godine u viđenju ugledali blaženu Djevicu Mariju koja im je objavila da na mjestu gdje u Rimu bude pao snijeg, njoj u čast, sagrade hram. Snijeg je, prema tradiciji, pao na rimski brijeg Eskvilin. Mjesto pokriveno snijegom papa Liberije je označio kao prostor, a patricij Ivan je na svoj trošak sna tom prostoru  sagradio crkvu koja je dobila naslov Gospa Sniježna ili sv. Marija Velika (Santa Maria Maggiore) jer je bila najveća od  svih Gospinih crkava u Rimu. Od tada se kult Gospe Sniježne širio u Crkvi. U Škaljarima se Gospa Sniježna časti sigurno već od XV. stoljeća.

Sv. Dujam

Ove godine Crkva slavi Godinu vjere i obilježava 1700. godišnjicu Milanskog edikta (313.), koji jekršćanstvu donio slobodu i omogućio javno ispovijedanje te vjere u Rimskom carstvu. Malo nakon toga 325. godine zasjeda Prvi nicejski sabor koji definira crkvenu doktrinu i uređuje crkvenu strukturu. Sv. Dujam je bio biskup Solinski prije ovih epohalnih događaja u povijesti Crkve. Služba koju je vršio u to vrijeme bila je gotovo sigurni garant njegova mučeništva. Stradao je za vrijeme cara Dioklecijana mučeničkom smrću 304. godine, a njegova smrt je zabilježena prvi put 412. godine u Martyrologium Siriacum, koji je poslužio kao izvor za antički zapadni Martyrologium Hieronymianum iz V.-VI. st.u kojem se spominje i sv. Tripun. Od mučeničke smrti pa do danas njegov kult je prisutan u Splitu i Splitskoj metropoliji. U VII. stoljeću jedan dio njegovih moći prenesen je iz Solina u mauzolej cara Dioklecijana u Splitu. Tim činom žrtva je zauzela mjesto namijenjeno svom progonitelju.

Veličanstveni mauzolej, grobnica Dioklecijanova postala je u VII. st. katedrala posvećena Bogorodici uznesenojna nebo i sv. Dujmu biskupu i mučeniku. Ironija sudbine (fatum) ili providnost Božja? Za Dioklecijana sigurno ono prvo. Kult sv. Dujma na jugu istočnojadranske obale dopire sve do Kotora, te je crkva u Škaljarima posljednja građevina u čast ovog sveca. Od iznimnog je povijesnog značaja, jer podsjeća na pripadnost Kotorske biskupije kroz dugi niz stoljeća solinskoj odnosno splitskoj metropolitanskoj i primacijalnoj katedri (Dalmatiaequeprimas). Prema odredbama crkvenih kanona, još od I. Nicejskog sabora, sjedište metropolita trebalo je biti u glavnim gradovima rimskih pokrajina (J.Alberigo, Conciliorum oecumenicorum decreta; D. Mandić, De Croatorum historia antiqua, str. 272, 499, 500). Državne i metropolitanske granice, u tovrijeme, u potpunosti su se podudarale, te je shodno tome, Kotor u vrijeme zasjedanja Splitskih sabora 925. i 928. godine, za vrijeme kralja Tomislava, pripadao Hrvatskoj državi. Zahumski ban Mihailo Višević sudjeluje na Splitskim saborima jer je Duklja tada bila u okrivu Tomislavove države, te se on u saborskim odlukama spominje odmah nakon kralja Tomislava (Farlati, Illiricum Sacrum, svezak III., str. 94;dr. Frano Milobar, Dukljanska kraljevina, str. 245). Dva kotorska biskupa uXIII. i XIV. stoljeću nosila su ime Dujam. U Muzeju sakralne umjetnosti kotorske katedrale izložen je pečatnjak kotorskog biskupa Dujma iz XIII.stoljeća. Predstavlja najstariji primjerak sfragistike jednog vjerskog poglavara na tlu današnje Crne Gore. Biskup Dujam I. vodio je spor 1284. godines nadbiskupom barskim Mihovilom radi jurisdikcije nad Brskovom. Dujam u tomsporu nije htio priznati za suca svačkog biskupa jer je on bio sufragan barskom nadbiskupu, pa biskup Dujam I. ulaže apelaciju Papi Martinu IV. (Smičiklas, Codex diplomaticus, VI, str. 496-498).

Današnja crkva sv. Dujma uŠkaljarima potječe iz XIII. stoljeća. Njen prvi arhivski spomen zabilježen je uArhivu kotorske srednjovjekovne komune i nosi godinu 1331. (IAK, Sudski ArhivI, 202, idem 516. „Petrus Lechiearchipresbiter abbas ecclesiae s. Duimi“). Zanimljive je arhitektonske konstrukcije. Nad prostranom, u odnosu na crkvu, zasvođenom kriptom koja u nekim dijelovima gradnje odaje preromaničko graditeljstvo, uzdiže se crkva koja predstavlja jednobrodnu građevinu orijentiranu istok-zapad s polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu. Svod crkve je u formi prelomljenog gotičkog luka. Pročelje joj krasi gotička monofora a luk nad vratima ukazuje na romaničko graditeljstvo. Predstavlja rijetku arhitektonsku cjelinu na području današnje Crne Gore. Crkva sv. Katarine u Baru ima slične odlike ovog graditeljstva. Preromanička kamena plastika koja je nađena prigodom arheoloških i arhitektonskih istraživanja dopušta nam da ovaj iznimno vrijedan arhitektonski kompleks datiramo u vrijeme od IX. do XIII. stoljeća. Ispod prostorije, uz kriptu sa sjeverne strane, protječe izvor pitke vode koji je i danas u upotrebi, te je čitav ovaj predio poznat kao toponim „Podujam”.Crkva je obnovljenja sredstvima grada Splita, Splitske županije i Kotorske biskupije te ju je blagoslovio mons. Marin Barišić nadbiskup i metropolita splitski uz sudjelovanje mons. Ilije Janjića biskupa kotorskog 2. travnja 2005.godine. U Crkvi je polikromna drvena skulptura sv. Dujma (2005.) jedno od posljednjih dijela znamenitog crnogorsko-hrvatskog umjetnika, slikara i skulptora VaskaLipovca (Kotor 1931.- Split 2006.).

Vasko Lipovac je svoj impresivni umjetnički opus, na neki način, završio ondje gdje mu je život započeo, povezavši tako dva grada Kotor i Split, koji su bili njegova česta stvaralačka inspiracija.

Priredio don Anton Belan

8. listopada 2015. | Kotorski dekanat, Župe