Sveti Nikola biskup – život i štovanje

Sveti Nikola biskup

Terra marique gloriosus
Na kopnu i moru slavan

Ime svetoga Nikole predstavlja složenicu od dvije grčke riječi νίκα – pobjeda i λαος – puk. Grčki Νικόλαος, latinski Nicolaus. U prijevodu označava čovjeka pobjedonosnog među pukom.

Ubraja se u najpoznatije srednjovjekovne svece, kako na Istoku tako i na Zapadu. Na poseban je način zaštitnik djece i svih onih koji s morem i od mora žive. Pod njegovom su zaštitom države poput Grčke i Rusije, kao i gradovi Amsterdam a posebno Bari u južnoj Italiji, gdje mu od 1087. godine sveti ostaci počivaju.

Bio je biskup u Liciji, današnje Demre (Myra) u Maloj Aziji u IV. stoljeću. Nekritička hagiografija bilježi njegovu prisutnost na I. Nicejskom saboru 325. godine, premda se njegovo ime ne nalazi u aktima toga sabora, kojega je sazvao i njime predsjedao Konstantin Flavije Veliki (+ 337.).

Sukob sv. Nikole s Arijem i sudjelovanje na prvom ekumenskom saboru kritička je hagiografija odbacila. I pored toga ova legenda je ostala snažno prisutna u tradiciji historiografiji i hagiografiji. Stoga i nije čudno da znameniti barokni slikar Carlo Rosa iz Bitonta, oslikavajući grandiozni strop bazilike sv. Nikole u Bariju u periodu od 1661. do 1673. godine, slika i prizor kako biskup Nikola na saboru šamara Arija. Po odluci Konstantina Velikog biskup je bio stavljen u tamnicu u kojoj su mu zatvorenici zapalili bradu. Ta priča sa stropa njegove bazilike i danas dopire do brojnih posjetilaca ovog bisera apulijske romanike, mnogo više i jače od svih kritičkih hagiografija.

Pogledajmo što nam one u osnovnim crtama o ovom, tako popularnom, svecu danas donose.

Hagiografija sv. Nikole, koju danas poznajemo, predstavlja kontaminaciju dva životopisa, dvije osobe istoga imena koje su živjele u razmaku od dva stoljeća. Prvi je Nikola, biskup Myre iz prve polovice IV. stoljeća, a drugi je opat Nikola sa Siona, koji je živio u VI. stoljeću.

Kult sv. Nikole na Zapadu javlja se već u prvoj polovici VII. stoljeća. Nešto ranije imperator Justinijan (527. – 565.) dao je u Carigradu sagraditi prvu crkvu u čast sv. Nikole. U Rimu se to dogodilo u IX. stoljeću.

U vrijeme pontifikata pape Pavla I. (757. – 767.) u rimskoj crkvi Santa Maria Antiqua prvi put se na Zapadu javlja lik ovoga sveca u freskopisu. To je vrijeme ikonoklastičkih borba u kojoj je iskazano jedinstvo Crkve Istoka i Zapada u obrani svetih slika. Na Istoku se lik ovoga sveca susreće na jednom triptihu iz VII.-VIII. stoljeća, a čuva se u samostanu sv. Katarine na Sionu. U Maloj Aziji njegov se lik nalazio na nekim novcima u širokom vremenskom rasponu od IV. do IX. stoljeća. Najstariji literarni spomen sv. Nikole nalazi se u djelu Praxis de stratelatis. Isti je datiran u VI. stoljeće. U isto stoljeće je datiran životopis Nikole sa Siona Vita Nicolai Sionitae.

Legenda Aurea Jacopa de Varazze (1230. – 1298.) donosi i najpoznatiji događaj iz života ovoga sveca. U njoj čitamo kako je jedan susjed biskupa Nikole zapao u tešku materijalnu bijedu, koja je bila uzrokom da se bavio mišlju da svoje tri kćeri prepusti bludničkom životu. Saznavši to Nikola je stavio kesu sa nešto zlatnika na prozor nesretnog susjeda. To je radio dok ih otac sve tri nije uspio udati. Te su kese, u različitim formama, postale najčešći ikonografski atribut ovoga sveca.

Jedan, veći dio njegovih relikvija prenijet je iz Myre u Bari 1087. godine, nakon što je Bari poslije bizantske uprave 1071. godine došao pod franačku odnosno normansku vlast. Ostali dio relikvija je oko godine 1100. od strane Mlečana prenesen u grad na lagunama.

I prije translacije njegovih moći iz Myre u gradu Bariju je bilo nekoliko crkava posvećenih ovome svecu. Budući da je Kotorska biskupija bila u sufraganskom odnosu metropolije Canosa – Bari, povremeno već od 1025. godine, a uz kraće prekide u kontinuitetu od 1172. do 1828. godine, sasvim sigurno da je ova povezanost uvjetovala i nešto jaču prisutnost ovoga kulta u Kotoru i biskupiji.

Prva poznata nam crkva njemu u čast u Kotoru sagrađena je 1298. godine. U gradu ih je bilo ukupno pet, uključujući i današnju pravoslavnu a nekada dominikansku crkvu sv. Nikole, koja je odlukom francuskih vlasti 1807. godine darovana pravoslavnima. Isti su je 19. XII. 1810. godine nanovo posvetili sv. Nikoli. Nemarom ili namjerno 1896. godine ova dominikanska crkva je bila zapaljena pa je na njenom mjestu od 1902. do 1909. godine sagrađena sadašnja, prema nacrtu arhitekte Ćirila Ivekovića.

Najstarija crkva sv. Nikole na području Kotorske biskupije nalazi se na istoimenom otoku kraj Budve, koji je nekada do 1828. godine bio u sastavu Budvanske biskupije pod upravom barskih nadbiskupa. Ova se crkva može datirati u XI. stoljeće.

U Boki se, kao i u Baru, za ovoga sveca upotrebljavao i čakavski oblik imena Mikula. Na njegov dan 6. prosinca, pozvani smo sjetiti se svih živih i mrtvih pomoraca, bez kojih Kotor i Boka u kulturološkom i civilizacijskom smislu ne bi danas bili ono što jesu. Kotor je grad čija je povijest pisana na moru, a sveti Nikola je neodvojivi dio te povijesti. U Kotoru, već više od jednog milenija, djeluje bratovština pomoraca pod zaštitom sv. Nikole i sv. Tripuna. Gotovo da nema mjesta u Boki bez njegove crkve, oltara, slike ili kipa. Malo je stanovnika kojemu neko nije nekada ili sada bio ili jest pomorac ili ribar.

Želeći posjetiti sveta mjesta u Palestini sveti Nikola se ukrcao na brod koji ga je k ostvarenju toga cilja trebao dovesti. Ali jedno strašno nevrijeme, izazvano đavolskim snagama, prijetilo je potonuću broda. Na traženje svih mornara sv. Nikola se utekao u svojim molitvama Svemogućemu Bogu i bio je uslišan. Ovaj detalj iz njegovoga života, značajan je upravo zbog toga što je njegov kult postao jak i omiljen kod pomoraca. U Boki je sačuvano sjećanje, vjerojatno prisutno i na cijelom Mediteranu, kako su pomorci, kada bi se njihov brod zadesio u velikoj oluji, u vreću stavljali sliku sv. Nikole i mačku govoreći: grebi ga! Figurativno da bi ga se prisililo da utiša oluju svojim zagovorom. Također, bio je običaj i da se njegova slika spušta u more ili postavlja na glavni jarbol.

U Boki se dobro osjeća kako je potrebno ploviti i kako more sve što uzme nikada ne vraća. Zavjeti bezbrojni po bokeljskim crkvama o tome, više nego riječ, govore. Stoga blagdan svetoga Nikole neka bude dan zahvale za sve ono što nam je more donijelo i dalo; i neka to bude sjećanje molitveno za sve ono što nam nije vratilo, ali vjerujemo ne i uzelo.

Stoga: O Bože svemogući i vječni, koji si nam svetoga Nikolu za zaštitnika dao, molimo Te da s onog svetog prijestolja Tvog, gdje on Tvoju prisutnost uživa, siđe po njegovom zagovoru blagoslov Tvoj na sve one koji s morem i od mora žive. Udjeli mirno more pomorcima, blagoslovi molimo Te mornare, ribare i putnike, blagoslovi našu djecu i sve one koji zagovor Tvoj prose. Vječni pokoj udjeli onima, koji su pred nama pošli ka nebeskoj domovini. Amen!
Don Anton Belan