Sveta Marija – Ratac

Opatija Svete Marije Ratac
Upravitelj svetišta: don Dejan Turza

Obnova Opatije Svete Marije na Ratcu?!

“Iz kripte se stare Ratačke opatije čuje glas koji vapi za obnovom!”
Već po doseljenju Hrvata u novu domovinu oni dolaze u dodir s benediktincima. Benediktinac opat Martin dolazi u naše krajeve s posebnim zadatkom da sakuplja moći kršćanskih mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva. Ubrzo nakon njega dolaze i drugi benediktinci i na ovim prostorima počinju osnivati svoje samostane, kako u primorskom tako i u kontinentalnom dijelu zemlje. Kao ljudi pismenosti i kulture uživali su ovi monasi i njihovi samostani velik ugled kod vladara, knezova i kraljeva. I tijekom cijele naše povijesti oni su odigrali vrlo važnu ulogu u odgajanju naroda na vjerskom i kulturnom polju (poznata „Bašćanska ploča“ iz samostana sv.Lucije kod Baške na Krku). No zbog raznih razloga mnogi su njihovi samostani s vremenom bili napušteni, a konačni udarac zadala im je Napoleonova okupacija hrvatskih krajeva kada su svi samostani zatvoreni. Danas u Hrvatskoj postoji samo jedan samostan benediktinaca u Ćokovcu na otoku Pašmanu, blizu mjesta Tkona.
Benediktinska opatija Svete Marije Ratačke podignuta je na rtu iznad mora u zaljevu između Bara i Sutomora. Tu na jugu ove strane Jadrana u izuzetnom skladu prirode i djela ljudskog truda, usred maslina i čempresa uzdiže se monumentalni ostatak nekad moćne i važne a danas svjedok slavne prošlosti i kulture ovdašnjeg čovjeka. Pripadnici reda sv. Benedikta kao najstariji crkveni red na Zapadu ostavili su i ovdje svoje tragove. Ovaj crkveni red potječe iz najranije monaške tradicije prvih stoljeća Crkve utemeljen po sv. Benediktu oko 529. godine u Montecassinu, pod gelsom „Ora et labora“ (moli i radi). Ondje je u blizini Rima osnovao jednu veću zajednicu koju je sam vodio sve do svoje smrti, oko 547 godine.
ratac1 Benedikt je Monaško Pravilo koje je sastavio za svoje redovnike protkao riječima Svetog Pisma. U Pravilu najprije donosi temeljna načela kršćanskog života za monahe, njihov zajednički život, poslušnost, šutljivost i osobito molitvu, zatim i praktične naputke za ostvarivanje tih načela. Dok je u načelima jasan i nepopustljiv, u provođenju tih načela je strpljiv i obziran prema ljudskim slabostima. Izuzetno važnu ulogu Benedikt daje opatu, koji u Kristovo ime predvodi zajednicu. Opat primjerom i riječju tumači Pravilo svojoj zajednici, utjelovljujući neprolazne evanđeoske istine u svome vremenu i u svom samostanu. Po tim su pravilima sv. Benedikta živjeli i radili monasi sv. Marije na Ratcu.
Benediktovo je osobno geslo: „neka se u svemu slavi Bog“ (1 Pt 4,11). Monah, dakle slavi Boga cijelim svojim životom. Slavi ga molitvom, slavi ga i radom. Tako je nastalo monaško geslo: „moli i radi“. Ovo je geslo postalo poznato cijelom svijetu a podsjeća na jednu od glavnih oznaka benediktinskog monaštva – duhovni sklad. Sklad života u kojem sve ima svoje vrijeme: vrijeme molitve i vrijeme rada, vrijeme pokore i vrijeme radosti, vrijeme šutnje i vrijeme govora, gdje su vrijeme i prostor note iste kompozicije, tamo gdje je sve usklađeno, gdje se dobro nauči i vjerno pjeva svaka nota božanske skladbe našega života, tu život postaje radosna pjesma koja zahvalno slavi Stvoritelja. Kruna monaškog zajedništva je svakog dana euharistijsko slavlje a rad biva prožet skladom molitve s kojom radosni ustaju i umorni liježu.
Samo ime „monah“ dolazi od grčke riječi monos, što znači „sam“ i „jedan“. Prema tome postoje dva značenja monaškog imena. Neki oci, npr. sv. Jeronim, tumačili su da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom; dakle monah je pustinjak. Drugi su oci, osobito sv. Augustin, povezivali monaško ime s jedinstvom: monah živi u zajednici s braćom, ali svi su „jedno srce i jedna duša“. Monasi koji žive u zajednicama zovu se „cenobiti“ (koinos = zajednički – bios = život). Monah je po nekima onaj tko se od svih odijelio kako bi u Bogu sa svima bio sjedinjen,
Uz sv. Augustina koji je bio veliki zagovornik cenobitskog monaštva na Zapadu, ne smijemo zaobići sv. Bazilija koji je glavni promicatelj bratskog života na Istoku. Upravo ta dva viđenja zajedničkog života osobito uspješno ostvaruje sv. Benedikt početkom 6. stoljeća. Budući da imaju zajedničku monašku baštinu s istočnim kršćanima iz vremena nepodijeljene Crkve, u našem ih stoljeću pape sve češće pozivaju na molitvu i rad za jedinstvo kršćana.
U svjetlu vjere tijekom povijesti benediktinci su djelovali i na polju kulture, medicine, znanosti, poljodjelstva. Danas su, Bogu hvala, za svako od tih područja osposobljeni stručnjaci pozvaniji.
U Hrvatskoj su od svog dolaska benediktinci uglavnom dijelili sudbinu svoga naroda: prvi samostani nastaju za nastajanja hrvatske države, doživljavaju najveći procvat u zlatno doba hrvatskoga kraljevstva, a mnoge zajednice nestaju nestankom hrvatske dinastije i državne samostalnosti.
Ratačka se sv. Marija u povijesnim se dokumentima spominje kao opatija, dakle zajednica koja već ima svoju moć i značaj jer ima svoga opata, godine 1247. Sve do tada bila je to Opatija sv. Mihaela arkanđela kao i Benediktinske opatije u Stonu i na Prevlaci u Tivatskom zaljevu. Kult sv. Mihaela širi se na početku širenja kršćanstva a za vrijeme pape Gelazija (492. – 496.) širi se Italijom a na našu obalu prenose ga benediktinci u XI. stoljeću iz San Micaele di Monte Gargano. Na istom mjestu gdje se nalazi Opatija sv. Mihaela postojala je starija monaška zajednica o čemu svjedoče kasnoantički arhitektonski ostaci iz V. i VI. stoljeća. Titul Opatije se mijenja u XIII. stoljeću dolaskom ikone sv. Marije u Ratac, čije je štovanje naglo raslo da bi vrlo skoro bila široko poznata.
Od tada je njen značaj na ovim prostorima neprekidno jačao i u XV. stoljeću dostigao svoj najviši stadij. Njen arhitektonski kompleks sakralnih i profanih objekata predstavlja pravi „opatijski grad“. Arheolozi su pronašli unutar zidina ostataka opatijskog grada temelje čak tri crkve, klaustra s arkadama, ostalih samostanskih zgrada za stanovanje i gospodarstvo. Vrlo su interesantni ostaci fortifikacijskih objekata kao i ostaci gradskog vodovoda. Ova je opatija-grad bila značajno benediktinsko središte sa svojim diplomatskim i gospodarsko-političkim utjecajem u sve vrijeme svog aktivnog postojanja. Očito je da je podloga njenom značaju bila velika gospodarsko-financijska moć koja izlazi iz njene velike popularnosti kod pobožnog puka ali i iz njenih ogromnih feudalnih posjeda. Ovo tim više jer se nijedan vladar ili mecena ne može podičiti darovnicom kojom bi opatija bila izgrađena. O takvim donacijama ili ktitorskim povlasticama nema nikakvih povijesnih podataka. Da je sama od svojih prihoda mogla izgraditi toliko monumentalnu baziliku sv. Marije znak je da je njena gospodarska moć bila ogromna.
Njena najstarija bazilika do danas s očuvanim temeljima i arhitektonskim ostacima koji upućuju na to da je bila nadsvođena i s kupolom, sagrađena je najkasnije u XI. stoljeću. Pored očuvanog poda od crvenih ploča mogu se nazrijeti dijelovi romaničkih fresaka i tropleterni reljefni ornamenti slični onima na gredi s natpisom kneza Branimira iz 888. godine. Pored ove sagrađena je još jedna manja romaničko-gotička crkva. Nadsvođena s apsidom i kriptom podsjeća na mauzolej. I na njenim unutarnjim zidovima bilo je sačuvanih ostataka zidnog slikarstva. Ima oznake mediteranskog stila gradnje crkava u XII. stoljeću. U službi sve većeg broja hodočasnika negdje polovinom XIV. stoljeću. započela je izgradnja najmonumentalnije bazilike unutar Opatije od glatko isklesanog kamena crvene i sive boje u nizanim slojevima. U osnovi ima tri lađe i tri apside s kriptom u prezbiteriju i lijepom fasadom, na kojoj su se još do nedavno mogli raspoznati ostaci natpisa, s romaničko-gotičkim pročeljem. Ni jedan se dalmatinski grad ne bi postidio takvom sakralnom građevinom. Sve zajedno činilo je veličanstvenu arhitektonsku kompoziciju za koju se s pravom kaže da do danas na ovom području nije sagrađena markantnija građevina.
U vrijeme svog najvišeg razvojnog stupnja kojeg je u XV. stoljeću Opatija postigla, stekla je toliku financijsku moć da je mogla pozajmljivati i pozamašne novčane sume vladarima za njihove potrebe, o čemu govore ugovori o pozajmicama, Balši III. 1505 perpera, Jeleni Balšić 250 dukata, dug zetskoj vladarici koji je do polovice bio oprošten. Moć Ratačke opatije bila je zbog njene nesumnjive gospodarske snage važan čimbenik na zetskom dvoru i utjecao na dinastičke borbe u Zeti. Dokumenti potvrđuju čvrstu povezanost s Dubrovnikom čiju je naklonost uživala, dok je Dubrovnik zauzvrat posredstvom opata ratačkih na području zemalja Balšinih imao privilegij nesmetane trgovine. Ipak pored gospodarskog i političkog značaja za nas je najvažniji onaj crkveni koji je Ratačka opatija na ovim području imala. Opatija je bila vlasnica većeg dijela zemljišta i broja crkava između Bara i Sutomore kao i drugih zgrada podignutih na njihovim posjedima. Mjesto Sutomore nastalo je na posjedima sv. Marije što mu i ime koje po njoj nosi govori. Iz popisa prihoda kojim je Opatija raspolagala a pristizali s dobara koja su se nalazila na mletačkoj teritoriji vidi se njena širina. Na samostanskim dobrima živjeli su i radili sluge i kmetovi raznih zanimanja, pastiri, zemljodjelci, vinogradari, pčelari, mlinari, ribari, klesari, kovači i drugi. Još uvijek postoji tradicija bratstva Medovića i Kovača koji su bili u službi samostana sv. Marije Ratačke kako pamte preci sela Brca. Svoje je posjede Opatija stjecala darovnicama, kupovinom i privilegijama po kojima je bila oslobađana svih poreza i nadoknada, priskrbljenih obavljanjem diplomatskih poslanja. Na okolnim se posjedima gajila maslina pa je Opatija imala svoje mlinove za cijeđenje ulja. Postoji račun po kojem je 1452. godine Radoslav Radonjić iz Perasta imao primiti 70 kotorskih perpera za opravku tih mlinova. Pored lijepih prihoda od zemljoradničkih i stočarskih proizvoda građevinski je kamen Opatiji donosio značajnu korist. Kvalitetni crveni ratački kamen izvožen je u Dubrovnik za opravku crkve sv. Vlaha, a nalazimo ga ugrađenog u brojnim crkvenim objektima uz obalu. Višekratno se u kotorskim arhivskim spisima već od 1333. godine, a u Dubrovniku od 1398. spominju imena osoba „de Rottezio“ što je oznaka tada prihvaćenog pojma Ratčana kao podanika. Iz tih se spisa vidi da su stanovnici Ratca vrlo često išli u Dubrovnik na izučavanje raznih zanata radeći po nekoliko godina kod dubrovačkih majstora. Bilo je i obrnuto, da su dubrovački majstori dolazili u Ratac radi opravke ili dogradnje crkve i opatijskog grada.
Pravilo sv. Benedikta nalaže maksimalni autoritet i vlast opata. Sve dužnosti monaha su određene unutarnjim rasporedom i organizacijom po geslu „ora et labora“ – moli i radi, što je unaprijed garantiralo razvitak monaške zajednice. Uvijek težiti ka što idealnijem praktičnom i duhovnom životu. Poznato je da su gosti benediktinskog samostana zbrinjavani dostojno Krista i da su se vrijedni monasi prema bolesnima odnosili milostivo brižno i strpljivo. Ipak sve su povijesne nevolje koje su tijekom povijesti zahvatile benediktinski monaški red pripisane upravo ne obdržavanju tih bitnih točaka pravila. Iz onoga što je ostalo od nekad moćne Opatije može se očitati benediktinsko shvaćanje života i zajednice. Danas se još može naići na tragove sutomosrskog benediktinskog vrta koji je imao arhitektonsko-hortikulturno obilježje zemaljskog raja sa svojim pravokutno ozidanim vrtovima, sjenicama i stazama.
Ratački su opati također uz barskog nadbiskupa i kotorskog biskupa, u interesima katoličke crkve, svrstavani u nezaobilazne crkvene i društveno–političke ličnosti pa je i njihovo imenovanje bilo pod direktnom ingerencijom Rimskog biskupa. Imena opata sv. Marije pojavljuju se vrlo često u obavljanju diplomatskih misija, kao izaslanici, opunomoćenici, savjetnici, zetskih dinasta, ali i okolnih srpskih, albanskih, dalmatinskih i bosanskih vladara. Oni su apostolski protonotari sastavljači velikaških povelja i često puta bili vješti pored obavljanja raznih diplomatskih misija i u financijskim transakcijama. Sudjeluju u antiturskim koalicijama na prostorima Zete i Albanije te imali velik utjecaj u Rimu, Veneciji, Dubrovniku i kod autonomnih vlasti primorskih gradova gdje su zahvaljujući utjecaju uživali simpatije.
Za mjesto opata sv. Marije Ratačke mnogi su pokazivali interes iz sasvim razvidnih razloga. Sve su to bili ugledni i zaslužni ljudi svoga vremena jer je Opatija ratačka bila čuvena i bogata. Popis koji je u svom radu „Benediktinska opatija sv. Marije Ratačke kod Bara“ sastavio Savo Marković na temelju mnogih radova i dokumenata donosi sljedeća imena:
Gualterius, abbas 1247., Marchus Abbas, prije 1348., Paulus Ruggerii, 1347. – 1367., Alexius de Arbano, 1367. – 1368., Nikola Benediktov, (Lokrum), 1368. – 1369., Johannes, 1389., d. Butius Abbas, predhodno cistercitski prior (Tremiti), 1391., 1399., XV.v.? Jakov, 1396., Luka Gubačević, (Paštrovići), 1421. – 1423., Đurđe Pelinović, (Georgius Pellino), de Novomonte, Monte Novo, značajna politička ličnost u Zeti i Albaniji, 1436. – 1463., Petar, prije 1441. ? Marko de Segna (Senj), predhodno franjevac, 1441. – 1452. odrekao se i postao senjski (1461.) i kninski (1462. – 1467.) biskup. Andrea Snaticho, 1463., Andrea de Comutibus, arhiđakon ravenski, 1455., 1465., Petar de Fortis (Korčula), apostolski akolit, 1465. – 1477., Stjepan Antunov, korčulansku kanonik, Ivan Bondimerius iz Skadra. Franjo Nikolin de Masi, barski klerik, 1506., Luka Alatović, iz Bara, 1510. – 1521., Marin Modin, (Medin, Madi ?) 1531., Lorenzo (Lovre Marcantonius) Pisani, kasinski monah, Mlečanin, 1554. – 1604., Prior Antun, prije 1574., Neki su komendatari držali po nekoliko opatija u isto vrijeme. Dominik, ?., Giordano Orsini, kardinal, 1421., i sv. Ivana u Trogiru, 1425., Pavle Anđeo, drački nadbiskup, 1467., Šimun Vosić (Vozić, Vosich) iz Motovuna, barski nadbiskup 1462. – 1473. a zatim koperski biskup 1473. – 1482. i patraski nadbiskup; opat sv. Marija Ratačke 1469. – 1474. i sv. Juraja pred Perastom 1479., Lovre de Prodis, barski patricij, 1475., Jakov Vallaresso, koperski biskup, Mlečanin, 1482. – 1503., Juraj de Obertis, do 1506. kad se odrekao. Francesco Pisani, kardinal, biskup Padove, držao je opatiju sv. Stjepana kraj Splita (Sustjepan) 1518., sv. Mariju Ratačku 1522. – 1553., sv. Sergeja i Vakha na Bojani 1536., i sv. Ivana u Trogiru 1545. – 1560., Almaro (Hermolaus) Bragadino, Mlečanin, 1607. – 1618., Mario Noris, monah kongregacije sv. Justine, 1621., Godine 1346. ratački benediktinac Petar postavljen je za opata sv. Nikole na Bojani, a 1447. pominje se pitanje uređenja discipline u benediktinskim samostanima barske provincije.
Ratačka je opatija važno hodočasničko središte na ovoj strani Jadrana. Ikona sv. Marije koja se u samostanskoj crkvi častila doprinijela je tome radi svoje popularnosti. Uz ikonu tu je kripta s brojnim relikvijama, što je sve privlačilo hodočasnike iz bližih i daljnjih područja i to nižih i viših društvenih slojeva. Svi su oni rado dolazili i obilno darivali svojim zavjetima, novac za zamjenska hodočašća, predmete za crkvenu upotrebu, pa čak i testamentima svu svoju imovinu. Pomorci svoje utočište nalaze u Blaženoj Djevici Mariji i znak svoje odanosti i zahvalnosti na povratku s putovanja donosili bi poklone iz cijelog svijeta. Osobito su se u tome isticali Dubrovčani i Kotorani. Oni koji nisu bili u mogućnosti sami putovati plaćali bi hodočasnike koji u njihovo ime i po njihovoj nakani hodočastili i to je vrlo česta pojava u ono doba. Sve do 1443. godine, do ozbiljnih prijetnji od turskih provala, ikona je čuvana u Opatija, a od tada prelazi u barsku katedralu sv. Juraja u Starom Baru. 1571. dolazi do pada Bara i tu se ikoni gubi trag. Postoji međutim tradicija da je ikona prenesena u samostan sv. Marije u Budvi.
Povijesno nije posve jasno kada su monasi napustili Ratac jer o tome postoje različiti izvori. Ivan Jovović u „Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije“ spominje se 1532. godina od koje monasi više ne žive aktivno u Opatiji „uslijed izmijenjenih historijskih okolnosti“. On se poziva na tvrdnju drugog izvora da su monasi napustili Ratac i raštrkali se po drugim samostanima uz Jadransku obalu noseći sa sobom relikvije, knjige, dokumente i druge dragocjenosti. Nakon njihovog odlaska Opatija služi kao obrambena utvrda mještanima sela Sušanj. Postoji dokument u Venecijanskom arhivu iz 1574. godine koji sjedoći da benediktinci i dalje žive monaškim životom u svojoj Ratačkoj opatiji. Jedna mletačka delegacija tamo nalazi priora i nekoliko benediktinaca. Pored toga što je 1571. godine samostan sv. Marije i veći dio njenih posjeda na području paštrovićke ravnice devastiran od turske vlasti Opatiju su pogodili i drugi oblici gubitaka npr. posjeda crkava u Praskvici i Dubovici koje su u nejasnim okolnostima dospjele pod upravu monaha istočnog obreda zajedno s prihodima što se vidi iz svjedočenja kotorskog plemića Marijana Bolice 1614. godine.
Povijesne su okolnosti dakle one koje u XVI. stoljeću od glasovite Benediktinske opatije čine običnu vojnu utvrdu. Vojske koje se ovdje izmjenjuju i zub vremena uzimaju svoj danak. Što nisu uspjeli razrušiti Turci i vrijeme dovršavaju Talijani u vrijeme II. svjetskog rata gradeći od samostanskog kamena bunkere za svoje topove. Posljednji udarac ovom nekad monumentalnom monaško-sakralnom zdanju, koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, zadaje bivša JNA rušenjem obrambene kule.
Benediktinci su se povukli, njihov monaški život na rtu sv. Marije je zamro, a razrušeni zidovi su prekrili grobove onih koji su ih gradili, čija su tijela tu našla svoj počinak i mnogih koji su tu ostavili svoje živote. Samo još onaj tko će prići s poštovanjem i mirom u srcu ćuti će njihovu molitvu i pjev u šapatu vjetra i kamena kojega priroda u prijateljstvu s vremenom zaogrće ruhom mediteranskog raslinja. I dok znanstveno istraživanje o povijesnim, kulturološkim i inim vrijednostima Opatije prepuštamo onima kojih je to zvanje, mi sebi i vremenu u kojem živimo postavljamo pitanje imamo li u sebi života i ljubavi za vrijedno i veliko, da oživimo Ratac koji je izvor i znak sklada života i ljubavi nama vjekovima bio? Ostala je vjera i nada da dolazak na to sveto mjesto još uvijek donosi onu duhovnu korist kao nekad i da sveta Marija stoji pred Svevišnjim i za nas ljude današnjeg vremena. Dok se ne razazna odgovor na postavljeno pitanje i dalje će vjerni hodočasnici mnogi i bosi kilometre pješaćiti na Tijelovo i blagdan Velike Gospe, za njih će se, za nas i one prije nas tu na oltaru Gospe Ratačke i dalje slaviti sveta Misa a svijetlo ovdje upaljene svijeće bit će predano onima iza nas.